60. porečko Annale, najstarija hrvatska skupna likovna izložba suvremene umjetnosti, koja ove godine nosi naziv Lonely planet – putovanje u srce domaćeg turizma otvara se večeras 6. 8. 2020, u 21 sat, u Istarskoj sabornici. Umjetnici i umjetnice koji sudjeluju na izložbi su: Selma Banich, Duška Boban, Tonći Gaćina, Tjaša Kalkan, Željko Kipke, Igor Kuduz, Bojan Mrđenović, Boris Poljak, Renata Poljak, Ivan Ramljak, Jasenko Rasol, Kristina Restović, Lana Stojićević, Šikuti Machine i Bojan Šumonja. Izbornica: Leila Topić

 

 

Izložbi će prethoditi performans Šikuti Machine i Selme Banich: Ženila se tuga i nevolja, pir delala, kruha ni imala koji počinje 6. 8., u 20 sati, na Trgu slobode. Performansom kotrljanja bale sijena porečkim središtem (izravna referenca na performans Kolo Šikuti Machine iz 2010), Selma Banich i Šikuti Machine obilježavaju ne samo dvadesetogodišnjicu kontinuiteta rada udruge, nego i uprizoruju svojevrsni podsjetnik na ono što je masovni turizam donio Poreču ali i svim obalnim mjestima duž Jadrana. Agrari i stancije ustupile su mjesto turističkim apartmanima izmijenivši sliku tradicionalnih istarskih odnosno mediteranskih pejzaža. Kotrljajući balu sijena Selma Banich i članovi grupe zastajkuju da se okrijepe, pozivaju slučajne prolaznike da se uključe u proces, razgovaraju s njima te im pojašnjavaju zašto je nastao ovaj performans. Oni tako emancipatorski iznova zauzimaju prostore osvojene masovnim turizmom, prisjećajući se težačkog posla koji ostao zapamćen tek kao neukusna krivotvorina u prodavaonici suvenira.

 

Obljetničko porečko Anale, 60. redom, naslovljeno Lonely planet – putovanje u srce domaćeg turizma, kroz multimedijske radove umjetnika i umjetnica različitih generacija, lokalno tematizira globalno važnu temu: nesagledive posljedice neplanskih turističkih djelatnosti, pogubno širenje ekonomije usluga i betonizacije obale odnosno nestanak javnog prostora na račun unosnih turističkih prostornih „prenamjena“. Kako je zapisala kustosica izložbe i selektorica Anala, Leila Topić „postalo je posve očito da nekritički razvoj turističke industrije rezultira sve češćim ekološkim, društvenim i infrastrukturnim incidentima. To se događa u zemlji koja je sve svoje ekonomsko-političke adute bezrezervno, dugoročno ali neplanski uložila upravo u taj sektor. Još prošlog ljeta, novinske su stupce punile upozoravajuće kritike i tekstovi o negativnim posljedicama stihijske ekspanzije turističke djelatnosti. Od zagađenja plaža, prekomjerne izgradnje i gentrifikacije starih gradskih jezgri do kruzerskog ludila ili uništavanje arhitektonske baštine radi profita. Brojni su kritičari primijetili da šira zajednica nema niti približnu korist od masovnog turizma u odnosu na spomenute štete koji takav neplanski turizam donosi. Ovo je pak ljeto, u kojemu svi grozničavo iščitavaju brojke turističkih noćenja, a epidemiološke mjere sukladne su mjerama spašavanja turističke sezone, prokazalo svu krhkost domaćeg gospodarstva koje bezrezervno računa na turizam.“

 

Izložba Lonely planet donosi radove petnaest umjetnika i umjetnica koji se kritički osvrću na koncept neodrživog turizma. Od radova koji analiziraju arhitektonsko nasilje poput filma i ciklusa fotografija Renate Poljak, Igora Kuduza ili skulptura Lane Stajićević, duhovito-ironijskog pokušaja spašavanje obale u radovima Tjaše Kalkan, Kristine Restović ili Željka Kipkea ili analizu tranzicijske propasti radničkih i javnih odmarališta u fotografskim ciklusima Bojana Mrđenovića ili Jasenka Rasola. Trenutno stanje izvrsno prikazuje rad Bojana Šumonje dok svojevrsno rješenje nudi umjetnica Duška Boban koja se aktivističkim i umjetničkim radom zalaže za prenamjenu nekadašnje Titove Vile Dalmacije u objekt s javnom funkcijom. Jurica Pavičić, filmski kritičar i novinar u tekstu Turistički poljubac smrti napisan za 60. Anale piše kako bi se „mogla napraviti cijela mala antologija hrvatskih audiovizualnih radova koji propituju aporije turizma, a ti bi filmovi i videa spadali u možda i najbolje koji su u Hrvatskoj stvoreni u 21. stoljeću.“ Tako filmaš Tonći Gaćina u svom kratkometražnom dokumentarnom filmu Turizam! daje humorističko-ironičan prikaz dalmatinskog turizma dok se Boris Poljak u svom eksperimentalnom filmu Oni samo dolaze i odlaze fokusirao na brojne oblike suživota splitskih Bačvica. Ivan Ramljak u svom dokumentarno eksperimentalnom filmu Mezostajun istražuje razlike između života dalmatinskog grada tijekom i izvan sezone prenoseći specifičan mediteranski ugođaj grada koji živi mnogostrukim, o sezoni ovisnom, životu.